Zatajivanje srca je nesposobnost srca da svojim radom bilo u mirovanju ili u opterećenju osigura opskrbu organizma dostatnim količinama krvi, kisika i hranidbenih tvari. Zatajivanje srca može biti akutno ili kronično. U akutno zatajivanje srca spada akutna kardijalna dekompenzacija, plućni edem i kardiogeni šok. Kronično zatajivanje srca je kompleks multiorganskog oštećenja, a karakterizirano je oštećenjem srca, skeletne muskulature i bubrežne funkcije uz stimulaciju simpatičkog nervnog sustava uz brojne humoralne i neuroendokrine poremećaje.
U zatajivanju srca može biti oštećenje globalne funkcije srca, sistoličke ili dijastoličke funkcije uz promjene sistemske i plućne vaskularne rezistencije. Zatajivanje srca može biti uzrokovano bolestima miokarda, ishemijskom bolešću srca, srčanim greškama, srčanim aritmijama, upalnim bolestima srca i arterijskom hipertenzijom.
Najčešći simptomi zatajivanja srca su: dispneja ili zaduha, umor, periferni edemi, ascites, suhi kašalj, noćno mokrenje, palpitacije, stenokardija, vrtoglavice i gubitak mišićne mase.
Zatajivanje srca jedan je od vodećih javnozdravstvenih problema u razvijenim zemljama, pa tako je i u našoj zemlji.
Prema statističkim podacima od zatajivanja srca boluje 1-2% cjelokupne populacije, a u starijih od 65 godina čak 10% populacije. Procjenjuje se da od kroničnog zatajivanja srca u Hrvatskoj boluje od 65 000 do 75 000 bolesnika. Zatajivanje srca je najčešća otpusna bolnička dijagnoza bolesnika starijih od 65 godina. U zemljama visokog standarda zbog sve bolje zdravstvene zaštite produžuje se životni vijek tako da učestalost zatajivanja srca raste, osobito u bolesnika s ishemijskom bolesti srca.
Prema statističkim podacima u SAD-u je 4-5 milijuna bolesnika, a u Europi oko 10 milijuna bolesnika sa zatajivanjem srca. Učestalost zatajivanja srca ne smanjuje se ni uz suvremenu dijagnostiku i terapiju, već upravo suprotno, broj hospitaliziranih bolesnika zbog zatajivanja srca povećao se u posljednjih nekoliko desetljeća. Prognoza bolesnika sa zatajivanjem srca je loša i polovica bolesnika umire unutar četiri godine nakon postavljanja dijagnoze, a svaki drugi bolesnik s teškim zatajivanjem srca umire unutar jedne godine.
Rezultati studije ALARM-HF prezentirani na Svjetskom kardiološkom kongresu 2008. godine u Buenos Airesu pokazuju da je bolnička smrtnost zbog akutnog zatajivanja srca 11% unatoč primjeni suvremene dijagnostike i terapije. Studija je provedena na 5 553 bolesnika u 10 zemalja Europe, Južne Amerike i Australije i pokazuje da je najčešći uzrok akutnog zatajivanja srca akutni koronarni sindrom (AKS), zatim slijede srčane aritmije, bolesti srčanih valvula i upalne bolesti srca.
Za dijagnozu zatajivanja srca uz anamnezu i klinički pregled koristi se EKG, RTG pluća i srca, ehokardiografija, koronarografija i ventrikulografija, MSCT koronarografija, nuklearna magnetna rezonancija (NMR), spirometrija, test opterećenja, Holter EKG uz neuroendokrine testove, hematološke i biokemijske pretrage. Od biokemijskih pretraga, osim rutinskih, važno je napomenuti određivanje koncentracije natriuretskog peptida BNP i NT-proBNP u plazmi koji imaju važno prognostičko značenje.
Suvremene mogućnosti liječenja zatajivanja srca uz opće mjere jesu farmakološko liječenje, elektrostimulacija srca i kirurške metode. Ciljevi liječenja zatajivanja srca jesu prevencija bolesti koje dovode do oštećenja srčane funkcije, te prevencija pogoršanja zatajivanja srca, zatim održavanje ili poboljšanje kvalitete života i smanjenje smrtnosti.
Farmakoterapija se provodi inhibitorima angiotenzinske konvertaze (ACE-inhibitori), blokatorima receptora angiotenzina (blokatori AT-2 receptora), diureticima, betablokatorima, antagonistima receptora aldosterona, srčanim glikozidima, vazodilatatorima, antitrombotskim lijekovima, antiaritmicima i inotropnim lijekovima. Također valja spomenuti i novije lijekove za liječenje akutnog zatajivanja srca kao što su nesiritid, tezosentan i levosimendan.
Prema podacima Registra zatajivanja srca Hrvatskog kardiološkog društva, najčešće se propisuju ovu lijekovi za zatajivanje srca: diuretici (77%), betablokatori (61%), potom ACE-inihibitori (48%), spironolakton (31%), digitalis (30%) i antagonisti angiotenzinskih receptora (21%). Temeljem navedenog, već se sada može naslutiti da je propisivanje ACE inhibitora i antagonista angiotenzinskih receptora, lijekova koji uz betablokatore dokazano produžuju život ovih bolesnika, još uvijek nedovoljno. Elektrostimulacija u zatajivanju srca provodi se implantacijom elektrostimulatora srca koji mogu biti jednokomorni, dvokomorni, resinkronizacijski i implantabilni kardioverter defibrilatori (ICD).
Rezultati brojnih studija pokazuju da resinkronizacijska terapija (CRT) poboljšava kvalitetu života, toleranciju napora i preživljenje bolesnika sa zatajivanjem srca. Kirurška terapija je u domeni kardijalne kirurgije, a mogućnosti su: implantacija i rekonstrukcija srčanih valvula, premoštenje koronarnih arterija arterijskim ili venskim premosnicama, operacija aneurizme lijeve klijetke, transplantacija srca i implantacija različitih uređaja koji potpomažu srčanu funkciju.
Iz Belupove ljekarne, u liječenju zatajivanja srca mogu se primijeniti lijekovi iz skupine inhibitora angiotenzinske konvertaze (ACE-inhibitori): IRUMED, IRUZID, RAMED, RAMZID; blokatora receptora angiotenzina (blokatori AT-2 receptora): VAL, VAL PLUS; i betablokatora: CARVELOL, NIBEL i BISOBEL; i diuretika: FURSEMID.
Izvor: zdravobudi.hr
