Epileptički napadaj je jedna od vidljivih manifestacija epilepsije. Klinička slika različitih vrsta epilepsija se razlikuje i manifestira se u obliku kratkotrajnog gubitka pažnje, raznih automatizama mišića lica ili ekstremiteta, grčenjem mišića ili smetnjama osjeta.
Riječ epilepsija ima korijen u grčkom jeziku i označava napadaj ili obuzetost. Bolest se već spominje u drevnom Babilonu, u Hamurabijevom zakoniku. Stari su je Grci smatrali «svetom bolešću», kontroliranu nadprirodnim fenomenima. Moderna epileptologija počinje 1875. godine, kada je engleski liječnik John Hughlings Jackson opisao epilepsiju (na primjeru svoje bolesne supruge) i ponudio definiciju koja se i danas koristi.
EPIDEMIOLOGIJA
Epilepsija se javlja u oko 1% populacije, podjednako kod oba spola. Mogućnost oboljenja pojedinca od epilepsije tijekom života iznosi oko 2-4%, a da će imati barem jedan epileptički napadaj oko 8%. Incidencija simptomatske epilepsije kod osoba starijih od 65 godina postupno raste i dostiže incidenciju kod djece mlađe od 10 godina. Procjenjuje se da danas u svijetu od epilepsije boluje oko 50 milijuna ljudi, od kojih je oko 75% u zemljama u razvoju i srednje razvijenima.
ETIOLOGIJA
Epilepsije prema uzrocima mogu biti:
idiopatske ( primarne, genuine, funkcionalne, nasljedne) – nije za sada moguće utvrditi jasan primarni uzrok nastanka epilepsije, osim njihove nasljedne sklonosti
simptomatske (sekundarne, organske, lezijske, stečene) – uzrok ove vrste epilepsije je najčešće organsko oštećenje ili druga bolest mozga (prirođene malformacije, infekcije, tumori, traume, metaboličke bolesti, npr. niska koncentracija šećera u krvi, poremećaj metabolita (Na, K, kreatinin), hipoksija, uživanje kemijskih sredstava)
kriptogene – epilepsije za koje se vjeruje da su simptomatske i da imaju organski supstrat u podlozi, ali ga je nemoguće dokazati
DIJAGNOSTIČKI KRITERIJI
Jedan epileptički napadaj ne čini epilepsiju i potreban je detaljan neurološki pregled i obrada kako bi se postavila dijagnoza epilepsije. Za postavljanje dijagnoze potrebno je uzeti anamnezu bolesnika, pokušati utvrditi uzrok epileptičkog napadaja, isključiti ostale bolesti, definirati neurološki status bolesnika te učiniti EEG.
KLINIČKA SLIKA
Klinička slika bolesti ovisi o vrsti epileptičkog napadaja.
Prema međunarodnoj klasifikaciji epileptičke napadaje dijelimo u 3 skupine:
generalizirani napadaji
parcijalni napadaji
specijalni epileptički sindromi
Generalizirani napadaji karakterizirani su difuznim izbijanjem živčanih stanica u subkortikalnom području mozga uz jasan poremećaj svijesti.
Razlikujemo:
Grand mal ili toničko-klonički oblik ovih napadaja
Apsans ili mali napadaj
Parcijalni napadaji započinju u jednom dijelu mozga, ali se mogu proširiti na cijeli mozak. Mogu biti jednostavni kod kojih je svijest u potpunosti očuvana i kompleksni kod kojih dolazi do poremećaja svijesti.
Epileptički status (Status epilepticus) predstavlja ponavljanje epileptičkog napadaja, bez prekida, dulje od pola sata. Važnost epileptičkog statusa je u tome što može ugroziti život i što su funkcionalne, a ponekad i strukturne promjene na mozgu izraženije.
Specijalni epileptički sindromi
Neki od ovih sindroma su:
Lennox-Gastaut sindrom
Juvenilna mioklona epilepsija
Infantilni spazmi
Atonički napadaji
DIFERENCIJALNA DIJAGNOZA
Diferencijalno dijagnostički treba razlikovati stanja kada se mogu javiti epileptički napadaji, a da se ne radi o epilepsiji:
Febrilne konvulzije javljaju se u male djece, u dobi od 3 mjeseca pa do 5. godine života, a posljedica su povišene tjelesne temperature. Najčešće se javljaju za vrijeme naglog rasta temperature i nije utvrđen neki drugi uzrok. Kod manjeg broja bolesnika može se kasnije razviti epilepsija.
Upale mozga (meningitis, encefalitis) mogu izazvati poneki epileptički napadaj tijekom trajanja bolesti zbog upalnog i kemijskog podražaja moždane kore.
Kontuzije mozga (nagnječenja) – zbog ozljede mozga često se može javiti epileptički napadaj kao jedan od simptoma bolesti. Kasnije se više ne javlja, osim ako oštećenje mozga prilikom kontuzije ne uzrokuje kronične promjene.
Moždani udar često može započeti epileptičkim napadajem, a napadi se mogu javiti i u fazi oporavka.
Metabolički poremećaji poput niske razine šećera u krvi, manjka elektrolita te oštećenja jetre i bubrega mogu izazvati epileptički napadaj.
LIJEČENJE EPILEPSIJE
Epilepsiju je potrebno liječiti što ranije, tj. nakon postavljanja ispravne dijagnoze. Obično se započinje terapija s lijekovima nakon drugog neprovociranog napadaja, odnosno, u nekim slučajevima, već nakon prvog, ako postoje definitivne promjene u EEG-u. Tendencija je da se epilepsija liječi jednim lijekom, u iznimnim slučajevima će se koristiti kombinacija dva ili više antiepileptika. Nekada će biti potrebno nakon određenog vremena promijeniti lijek. U terapiji epilepsija potrebne se česte i redovite kontrole, lijekove treba uzimati redovito u svrhu spriječavanja napadaja. Uzimanje antiepileptika ne smije se prekidati niti ako se napadaji ne javljaju, bez suglasnosti neurologa. U 2/3 bolesnika može se postići potpuna kontrola napadaja lijekovima. U liječenju je potrebno individualno pristupiti svakom bolesniku ovisno o dobi, spolu i vrsti epilepsije, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete života.
Lijekove koji se danas koriste u liječenju epilepsija i dostupni su u Republici Hrvatskoj možemo podijeliti u 2 osnovne skupine:
antiepileptički lijekovi starije generacije:
metilfenobarbiton
fenobarbiton
fenitoin
primidon
etosukcimid
klonazepam
karbamazepin
valproična kiselina
antiepileptički lijekovi novije generacije:
lamotrigin
gabapentin
topiramat
Antiepileptički lijekovi novije generacije odlikuju se podjednakom učinkovitošću kao i predstavnici starije generacije, ali imaju značajno bolju podnošljivost, što znači manji broj nuspojava. Međusobno se razlikuju po svom utjecaju na spoznajne funkcije bolesnika s epilepsijom.